BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
SREDNJOBOSANSKI KANTON/KANTON SREDIŠNJA BOSNA
KANTONALNI SUD U NOVOM TRAVNIKU
Broj: 51 0 P 188912 22 Gž
Novi Travnik, 14.12.2022. godine
Kantonalni sud u Novom Travniku, u vijeću sastavljenom od sudija: Stana Imamović, kao predsjednica vijeća, Alma Islamović i Nijaz Krnjić, kao članovi vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.K., ulica ..., T., zastupana po punomoćniku advokatu Ribić Adisu iz Travnika, protiv tuženog A.G., ulica ..., T., koga zastupa punomoćnik Harun Lozo, advokat iz Travnika, radi isplate kupoprodajne cijene, vrijednost spora 40.562,50 KM i po protivtužbi tuženog radi isplate, vrijednost spora 11.848,28 KM, odlučujući o žalbi tuženog zastupanog po punomoćniku, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Travniku, broj 51 0 P 188912 21 P od 20.05.2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14.12.2022. godine, donio je slijedeću:
PRESUDU
Žalba tuženog se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Travniku, broj 51 0 P 188912 21 P od 20.05.2022. godine.
Obrazloženje
Osporenom prvostepenom presudom odlučeno je kako slijedi:
„1. OBAVEZUJE SE tuženi da tužiteljici na ime kupoprodajne cijene suvlasničkog dijela stana u Travniku ,ulica Aleja Konzula b.b., po ugovoru o kupoprodaji stana sa prodavcem Eskimo S2, sačinjenim po notaru Halidu Goran broj: OPU-IP 1464/18 od 26.12.2018.godine isplati iznos od 40.562,50 KM, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate počev od dana 26.12.2018.godine pa do izmirenja, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
2.Odbija se protivtužbeni zahtjev tuženog koji glasi:
„Obavezuje se tužiteljica-protutužena S.K. iz T. da tuženom protu tužitelju A.G. iz T. isplati :
Obavezuje se tužiteljica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana od dana prijema presude.“
3. Obavezuje se tužiteljica da na ime duga iznos od 3.621,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.01.2020. godine pa do konačne isplate.
4. Obavezuje se tuženi da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.204,30 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja.“
Protiv ove presude tuženi zastupan po punomoćniku je blagovremeno izjavio žalbu kojom istu pobija iz svih razloga propisanih u članu 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku F BiH s prijedlogom drugostepenom sudu da uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu tako što će odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan uz obavezu da ista nadoknadi tuženom troškove postupka uvećane za troškove povodom izjavljenog pravnog lijeka te usvoji protivtužbeni zahtjev tuženog u cijelosti ili ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije dostavljen.
Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku F BiH (”Službene novine F BiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15.), ovaj sud zaključio je slijedeće:
Žalba nije osnovana.
Iz predmetnog stanja spisa proizilazi da je tužiteljica dana 20.05.2021.godine putem svog punomoćnika kod tog suda podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate iznosa od 40.562,50 KM na ime kupoprodajne cijene suvlasničkog dijela stana koji se nalazi u Travniku, u ulici Aleja Konzula b.b., po ugovoru o kupoprodaji stana sa prodavcem Eskimo S2, sačinjen kod notara Halida Goran, broj: OPU-IP 1464/18 od 26.12.2018.godine.
U ovom postupku tuženi zastupan po punomoćniku podnio je protivtužbu kojom traži da se tužiteljica obaveže isplati tuženom na ime izvršenih ulaganja u nekretninu – predmetni stan iz tužbe a koji je upisan u zemljišnoknjižni uložak broj 9784 k.o..., oznaka nekretnine k.č. br. 1863/6EZ1U1J71 površine 51,35m2 iznos od 5.977,00KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2019. godine pa do konačne isplate, zatim na ime duga iznos od 3.621,28KM sa zakonskom zateznom kamatom 31.1.2020. godine pa do konačne isplate, kao i troškove ovog postupka ,a sve to u roku od 30 dana od dana prijema presude.
Odlučujući o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu prvostepeni sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom ocjenom shodno članu 8.,123. i 126. Zakona o parničnom postupku utvrdio slijedeće, a što se može sumirati na načina, a to je:
-da su su tužiteljica i tuženi kao kupci sa Eskimo S2 Travnik kao prodavcem , zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine dana 26.12.2018.godine, broj OPU – IP: 1464/18 pred notarom Halidom Goran u Travniku, da članom 3. istog Ugovora se definiše obaveza da kao suvlasnici isplate sredstvima kredita koji kupcima odobri Banka za kupovinu predmetne nekretnine, tako što će sredstvima kredita kupci isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 77.025,00 KM, dakle da iz istog proizilazi obaveza tuženog kao suvlasnika predmetne nekretnine da isplati jednu polovinu vrijednosti sporne nekretnine,
- da je po Predugovoru o kupoprodaji stana zaključenog dana 24.12.2018. godine tužiteljica na ime kupovine stana prodavcu Eskimo S2 Travnik isplatila avans/kaparu u iznosu od 2.500,00 KM, a potom i da je ista isplatila cjelokupni iznos kupoprodajne cijene te shodno tome i da su se označeni kupci upisali u javnom registru nekretnina kao suvlasnici odnosno suposjednici sa po ½ dijela,
- da je tužiteljica ispunila obavezu plaćanja priključka struje i vode za kupljeni stan u iznosu od 1.060,00 KM, pa kako je tužiteljica isplatila cjelokupan iznos kupoprodajne cijene tj. i dio koji je bio dužan isplatiti i tuženi u visini svog suvlasničkog dijela po citiranom ugovoru o kupoprodaji, kao i iznos za navedene priključke, a nije to učinio, to po ocjeni prvostepenog suda, a imajući u vidu odredbe člana 454. i 516. Zakona o obligacionim odnosima zaključuje da tužiteljica osnovano zahtijeva isplatu navedenog iznosa, pa je donio odluku kao u stavu prvom izreke pobijane presude.
Prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu tuženog prvostepeni sud je cijenio da je isti nedokazan pa time i neosnovan, osim u dijelu za iznos duga od 3.621,28 KM, koji nije osporen od tužiteljice, pa je donio odluku kao u stavu drugom izreke s pozivom na citirane odredbe materijalnog prava te odredbi člana 2. stav 1., 4. , 7. stav 1. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku F BiH.
Prednja odluka prvostepenog suda je pravilna i zakonita.
Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je izvedene dokaze na glavnoj raspravi cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku i na osnovu takve ocjene dokaza utvrdio činjenice od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari, pa ne stoji tvrdnja žalitelja koja upućuje na arbitrarnu i proizvoljnu ocjenu dokaza, a takvom načinu i slobodnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda tuženi ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza. Obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane članom 191. stava 4. Zakona o parničnom postupku i članom 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega ovaj sud drži kako neosnovano tuženi ukazuju na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209., pa tako i člana 210. i 211. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH.
Predmetnom žalbom žalitelj vrši selektivnu analizu iznesenih dokaza i izvodi suprotan zaključak koji ni za ovaj sud nije argumentovan. Prvostepeni sud je u pogledu dokaza kako žalitelja, tako i tužiteljice, iznio ocjenu dokaza i to kako pojedinačno, tako i dovodeći iste u međusobno vezu tj. na način kako je to propisano odredbom člana 8. citiranog zakona uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i iznio svoje razloge o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice odnosno neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva na ime ulaganja u predmetnu nekretninu i na ime naknade za korištenje suvlasničkog dijela stana, a koji razlozi su objektivno prihvatljivi i po ocjeni ovog suda.
Navodi tuženog izneseni u toku postupka, a koji se ponavljaju i u žalbi, to jest da u datom slučaju ne stoji obaveza tuženog na isplatu tužiteljici dijela kupoprodajne cijene koju je ista isplatila za tuženog po citiranom ugovoru jer tako nešto ne stoji u istome, se ne može prihvatiti osnovanim.
Ovo stoga što kada se radi o sticanju vlasništva dvije ili više osoba, a ovdje po citiranom kupoprodajnom ugovoru tužiteljice i tuženog kao kupaca s jedne strane, i sa utvrđenim pravima ali i obavezama prema prodavcu i u kom slučaju kupci svoja prava, pa tako i obaveze izvršavaju solidarno, što znači da u odnosu na prodavca nastupaju kao jedno, pa kako je tužiteljica izvršila dužnu obavezu isplate kupoprodajne cijene u cijelosti, dakle i dijela koji je tuženi bio dužan isplatiti, to ista u njihovom međusobnom odnosu ima pravo u smislu odredbe člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, i 57/89,"Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine F BiH" br. 29/03 i 42/11) zahtijevati od tuženog naknadu dijela kupoprodajne cijene u visini od ½, a pogotovo što je izvršenjem ove ugovorne obaveze tuženi i upisan sa suvlasničkim dijelom od ½ na predmetnom stanu u javnom registru nekretnina, kojem tuženi nije prigovorio odnosno da je to uradila bez njegovog znanja, a niti tako nešto proizilazi iz izvedenih dokaza. Uostalom ni navodi iz protivtužbe, kao ni dokazi tuženog ne upućuju na drugačiji zaključak ni ovog suda.
Useljenjem u predmetni stan i stanovanjem u istome, ma koliko isto trajalo, upućuje da je tuženi prihvatio izvršeni način isplate i sticanja suvlasništva, tako da se isti ne može osloboditi obaveze da tužiteljici koja je ispunila dužno obavezu izvrši naknadu dijela novca u visini njegovog suvlasničkog dijela, a naročito što isti svoje tvrdnje da je među njima postojao drugačiji dogovor nije dokazao ( protučinidba u vidu adaptacije, izgradnje...). Kako tuženi i ne spori da navedeni iznos nije isplatio prodavcu, to prigovori istog vezano za isplatu kupoprodajne cijene od strane tužiteljice sredstvima koja po ocjeni tuženog nisu obezbjeđena kreditnim sredstvima kako je i bilo navedeno u ugovoru je bez utjecaja na drugačiju odluku jer se radi o pogodnosti datoj od strane prodavaca koji je uobzirio mogućnosti kupaca vezano za rok isplate kupoprodajne cijene, dakle roka za izvršenje ugovorne obaveze, tako da isto nije odlučno u predmetnom sporu tj. način na koji je tužiteljica pribavila novčana sredstva za isplatu dužne obaveze ( da li je to pozajmica i sl.).
U vezi sa navedenim odnosno u pogledu protivtužbenog zahtjeva, pravilno prvostepeni sud zaključuje da ulaganja koja je tuženi vršio u predmetni stan kao što su kupovina namještaja i slično nisu ulaganja koja bi povećala vrijednost stana, a kako to uostalom i proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je i po ocjeni ovog suda potpun, jasan i stručan, tj. kako se radi o pokretnim stvarima u smislu člana 6. stav 3. Zakona o stvarnim pravima F BiH („Službene novine F BiH“, broj 66/13 i 100/13) koje mogu da se pomjere, uklone, i koje kao takve se ne mogu izjednačiti sa nekretninama, tako da tuženi u pogledu istih može zahtijevati njihovu predaju, no kako to predmetnom protivtužbom i ne traži, a niti je dokazao da je onemogućen u tome, pa tako i u korištenju istih, slijedom čega, a kod ovakvog stanja stvari tj. gdje nije dovedena u pitanje savjesnost tužiteljice, tuženi nema pravo zahtijevati ni naknadu za upotrebu predmetnih pokretnih stvari od strane tužiteljice, a niti se pozivati na sticanje bez osnova.
Stoga činjenica da je tužiteljica u konačnici ostala sama u faktičkom posjedu predmetne nekretnine, a da tuženi i dalje ima ključ od predmetnog stana i da mu nije onemogućeno korištenje istoga, a niti mu se to osporava, čini da je pravilna i zakonita odluka suda kojom je tuženi odbijen sa protivtužbenim zahtjevom i na ime naknade za korištenje njegovog suvlasničkog dijela od strane tužiteljice, kao neosnovanim. Dakle, tuženi nema pravo potraživati od tužiteljice naknadu za korištenje suvlasničkog dijela stana obzirom da nije zahtijevao predaju u posjed dijela koji je srazmjeran njegovom suvlasničkom dijelu, niti je zahtijevao da uđe u posjed odnosno kako mu tužiteljica i ne brani da uđe, a isti nije dokazao drugačije, slijedom čega se neopravdano prigovara pravilnosti i zakonitosti tako donesene odluke.
Prema tome, prvostepena odluka suprotno razlozima žalbe u obrazloženju sadrži potpun i pravilan slijed utvrđenog činjeničnog stanja, uz sveobuhvatnu ocjenu izvedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, i navođenja razloga o odlučnim činjenicama, pa time da i u pogledu pravnih razloga daje dovoljno jasno obrazloženje koje opravdava odluku prvostepenog suda koja je sadržana u izreci te presude, pa se žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženje prvostepenog suda koje prihvata i ovaj sud.
Imajući u vidu prednje, u pogledu ostalih razloga žalbe ovaj sud nalazi da isti nisu od uticaja na drugačiju odluku ovog suda, pa ih nije posebno ni obrazlagao u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupku.
Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih se predmetna odluka pobija, kao ni oni na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu odluku shodno članu 226. Zakona o parničnom postupku F BiH.
Predsjednica vijeća
Stana Imamović