BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
HERCEGOVAČKO NERETVANSKA ŽUPANIJA/KANTON
OPĆINSKI SUD U ČAPLJINI
Broj: 07 53 P 006550 07 P
Čapljina, 03.02.2009. godine
Općinski sud Čapljina, sudac Emilija Zrnić, u pravnoj stvari tužitelja N.B. sina N. iz Č., … , zastupan po punomoćniku Rajku Ćužiću odvjetniku iz Mostara, protiv tuženika pod 1. M.R. odvjetnik iz Č., ul…, zastupan po punomoćniku Moniki Rebac Filipović odvjetnici iz Čapljine, pod 2. S.Š. sina N.1 iz N.2, …, zastupan po punomoćniku Vladimiru Lekenda odvjetniku iz Čapljine i pod 3. D.M. sin A. iz Lj., …, zastupan po punomoćniku Angeli Puljić odvjetnici iz Čapljine, radi poništenja ugovora i uknjižbe, VSP. 11.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave, a koja je zaključena 16.10.2008.godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 03.02.2009.godine donosi:
P R E S U D U
I Utvrđuju se ništavim:
Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužitelja N.B. iz Č. kao prodavatelja i drugotuženika S.Š. iz N.2 kao kupca OV broj: 191/1997 od 18.04.1997.godine, te
Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između dreugotuženika S.Š. iz N.2 kao prodavatelja i trećetuženika D.M. iz Lj. kao kupca OV.broj 1023/2000 od 30.09.2002.godine
Slijedom prednjeg utvrđenja, a po pravomoćnosti ove presude Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda u Čapljini uspostavit će ranije zemljišno-knjižno stanje kako je bilo prije provedbe ugovora o kupoprodaji iz točke I, tako da se briše pravo vlasništva nad tim nekretninama s imena drugo-tuženika i treće-tuženika, uz istodobni upis tih nekretnina na ime i u vlasništvo tužitelja
II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi
„Dužni su tuženici na ime kupoprodajne cijene, odnosno naknade štete izmakle koristi solidarno isplatiti tužitelju novčani iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate.
III Nalaže se 2.tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.511,60 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
O b r a z l o ž e n j e
Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i 2.tuženik zaključili po punomoćniku Mili Rebcu odvjetniku iz Čapljine koji je zastupao tužitelja ugovor o kupoprodaji nekretnine tužitelja k.č. 86/1 odnosno k.č.1841 po novom premjeru i k.č. 86/3 odnosno k.č.1845/1 po novom premjeru sve KO …u naravi njiva, kuća i dvorište ukupne površine 765 m2, koji ugovor je zaključen i ovjeren u Općinskom sudu u Čapljini 18.04.1997.godine broj OV 191/1997. tužitelj navodi da je kuća bila devastirana, ali da je ista imala sva potrebna odobrenja i priključke na infrastrukturu, da je tužitelja zastupao punomoćnik M.R. po punomoći koju je tužitelj potpisao i ovjerio u sudu Kotor Crna Gora OV br. 178/1997 od 03.03.1997.godine, a da je sve urađeno u dogovoru tužitelja i 2.tuženika S.Š., te da je dogovoreno da će tužitelj odmah nakon zaključenja ugovora dobiti 30.000,00 DM, da će novac tužitelju donijeti 1.tuženik i 2.tuženik, ali da taj novac nikada nije dobio. Tužitelj navodi da je bolesna i slabovidna osoba (teški dijabetičar) smješten kao izbjeglica u Domu staraca u Crnog Gori, Risan, a da u Čapljini nema uže rodbine koja bi se starala o njegovim imovinskim pravima. Tužitelj navodi da je 2.tuženik sporne nekretnine upisao na svoje ime, iste opteretio založnim pravom kod banke, a onda prodao 3.tuženiku D.M. iz Ljubuškog ugovorom o kupoprodaji OV broj. 1023/2002 od 30.09.2002.godine. tužitelj navodi da u momentu zaključenja ugovora nije bio u prilici dati svoju suglasnost o predmetu i cijeni kao bitnim elementima kupoprodajnog ugovora, pa ugovor sukladno članku 26. ZOO-a nije mogao ni nastati, a da je 1.tuženik proizvoljno i bez znanja tužitelja odredio da je cijena prodajnih nekretnina 8.000,00 DM iako su stranke usmeno dogovorile da je to minimalno na ruke tužitelja 30.000,00 DM. Tužitelj posebno ističe da je ugovor o prodaji nekretnina između tužitelja i 2.tuženika zaključen 14.04.1997.godine, a da su svi ugovori zaključeni u periodu od 01.04.1992.godine pa do 07.02.1998.godine u BiH po samom zakonu ništavi, da se u radnjama 1.tuženika i 2.tuženika stekla obilježja kaznenog djela prevare, zlouporabe položaje, kao i zlouporabe povjerenja, te tužitelj ističe da je protiv 1.tuženika i 2.tuženika podnio kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu u Mostaru, da je sporni ugovor ništav jer je protivan Ustavu BiH prinudnim propisima ZOO čl. 103. kao i moralu društva, nadalje ističe da se radi o zelenaškom ugovoru iz čl. 141. ZOO-a jer su tuženici dogovorili za sebe i drugoga nerazmjernu korist koristeći se stanjem nužde, teškim materijalnim stanjem, nedovoljnim iskustvom, bolešću, lakomislenošću i zavisnošću tužitelja N.B. pa da je ugovor ništav i po toj osnovi. Nadalje, tužitelj ističe da je po punomoćniku Rajku Ćužiću odvjetniku iz Mostara obratio se 1.tuženiku odvjetniku M.R. i od njega zatražio da o svemu što je učinio izvijesti tužitelja i položi mu račun, ali da odvjetnik M.R. na to nije reagirao. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 26., 103., 141., 454. i 516. ZOO-a donese presudu kao u izreci ove presude sa alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom da tuženici solidarno na ime kupoprodajne cijene, odnosno naknade štete i izmakle koristi isplate tužitelju novčani iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate..
U odgovoru na tužbu 1.tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ističući da nije pasivno legitimirana strana u postupku, da je ugovor od 18.04.1997.godine sastavio i potpisao kod nadležnog suda na osnovu uredno ovjerene punomoći koju mu je donio 2.tuženik, a nakon uredno isplaćene cijene koju je 2.tuženi isplatio tužitelju, nadalje, da predmetni ugovor ne može biti ništav temeljem čl. 146. jer ugovor nije zelenaški obzirom da ne postoji neakvivalentnost međusobnih davanja.
U odgovoru na tužbu 2.tuženika, a koji je zastupan po privremenom zastupniku Vladimiru Lukendi odvjetniku iz Čapljine, obzirom da istome nisu poznate činjenice u svezi sklapanja ugovora, kupoprodajne cijene i isplate iste opreza radi poričem navode tužitelja u tužbi kao netočne, ističe da je ugovor sklopljen 1997.godine, te da su prošli svi rokovi za pobijanje ugovora, kao i prigovor zastare potraživanja u pogledu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva.
3.tuženik u odgovoru na tužbu ističe nedostatak pasivne legitimacije 3.tuženika, jer da isti nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem, već da je 3.tuženik od 2.tuženika kao zemljišno-knjižnog vlasnika i posjednika zaključio ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora potpuno opremljenog za pružanje ugostiteljskih usluga u sklopu kuće izgrađene na k.č.br. 86/3 i k.č.br. 86/1, da je navedeni ugovor uredno ovjeren na općinskom sudu u Čapljini, da je 3.tuženik uredno platio porez na promet i uknjižio sebe kao vlasnika, da je kupljeni prostor potpuno renovirao, te da je vrijednost objekta uvećana za 20 puta u odnosu na vrijednost kupljenog poslovnog prostora od 2.tuženika, da je 3.tuženik kupio još 4 susjedne parcele na kojima je izgradio teniski centar. 3.tuženik također prigovara da ne postoji nikakva manja volje kod zaključenja ugovora o kupoprodaji između tužitelja i 2.tuženika, a u slučaju da 2.tuženika kupac nije uredno isplatio tužitelju kao prodavatelju dogovorenu kupoprodajnu cijenu, tužitelj kao prodavatelj je mogao tražiti u zakonu propisanom roku raskid ugovora o kupoprodaji i eventualno naknadu štete.
U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja i 1. i 3.tuženike kao parnične stranke, svjedoke M.S., J.S. i M.B., pročitao ugovor broj OV 191/1997 od 18.04.1997.godine, rješenje o dozvoli uknjižbe broj Dn-243/97 od 28.04.1997.godine, ugovor OV br. 1023/2002 od 30.09.2002.godine, rješenje o dozvoli uknjižbe br. Dn 529/2002 od 29.10.2002.godine, izvadak PL 978/01, kopija katastarskog plana br. 22 od 03.10.2002.godine, zk.izvadak br. Ul.937 Nar. broj 597/70, punomoć za 1.tuženika OV br. 178/97 od 03.03.1997.godine ovjeren kod Osnovnog suda Kolašin Crna Gora, elaborat o procjeni vrijednost sastavljen od općinske komisije za procjenu vrijednosti od 20.03.1997.godine, zk.izvadak iz zk.ul. br. 5 od 05.07.2007.godine, uvid i čitanje u izjavu za brisanje založnog prava br. 152-043/07 od 26.02.2007.godine, izjava za brisanje založnog prava hipoteke br. 153-043/07 od 26.02.2007.godine, rješenje Općinskog suda Čapljina posl. br. Dn 529/202 od 29.10.2002.godine, Odluku CPC br. 501-578-2/1 od 28.01.2003.godine, izvršio uvid u Dn spis 243/97, a u kojem se nalaze ugovor o kupoprodaji zaključen 11.03.1997.godine, rješenje o uknjižbi prava vlasništva na 1.tuženika, uplatnica za pristojbu i zahtjev za uknjižbu i 529/202, u kojem spisu se nalazi ugovor o kupoprodaji nekretnina, rješenje o uknjižbi prava vlasništva na 3.tuženika, zahtjev za uknjižbu, uplata pristojbe.
Sud je na licu mjesta proveo očevidu u nazočnosti punomoćnika stranaka, vještaka geometra Vinke Pavlović i vještaka građevinske struke, te nakon provedenog očevida proveo vještačenje po vještaku geometru i vještačenje po vještaku građevinske struke.
Cijeneći sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sud je odlučio kao u izreci presude.
Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz pismenih dokaza koji su provedeni da su tužitelj i 2.tuženik zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina tužitelja označenih kao k.č. 86/1 i k.č. 86/3 upisani u zk.ul. br. 937 (novi k.č.br. 1844/1 i 1845/1).
Iz punomoći koju je tužitelj dao 1.tuženiku proizlazi da je ista punomoć od strane tužitelja potpisana 03.03.1997.godine i ovjerena kod Osnovnog suda u Kotoru 03.03.1997.godine, OV br. 178/97 a da istom punomoći tužitelj ovlašćuje 1.tuženika M.R. odvjetnika iz Č. da u njegovo ime zaključi ugovor o kupoprodaji sa S.Š. iz N.2, kojim ugovorom će istom prodati porušenu kuću tužitelja koja je sagrađena na parcelama stari k.č.br. 86/1 i 86/3 upisane u zk.ul.br. 937 K.O…, da uz istu proda i naprijed označene parcele, te ga ovlašćuje da poduzme sve potrebne radnje kao i ovjeru ugovora kod nadležnog suda.
Uvidom u ugovor koji je zaključen 11.03.1997.godine sud je utvrdio da je isti ugovor sačinjen u pismenoj formi, da je prodavača N.B. zastupao M.R. odvjetnik iz Č., da je isti ugovor potpisan od strane kupca S.Š. i punomoćnika prodavatelja M.R., te ovjeren kod Osnovnog suda Čapljina, na istom ugovoru nalazi se otkucana potvrda o obračunu i uplati poreza na promet nekretnina u iznosu od 460,00 DM, te da je osnovica za obračun poreza 9.160,80 DM. Iz točke 1. ugovora vidljivo je da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 8.000,00 DM (njemačkih maraka), iz točke 2. ugovora proizlazi da kupac odmah isplaćuje prodavaču ukupan iznos kupoprodajne cijene, a da prodavač uvodi kupca u posjed nekretnine. Prema točci 3. ugovora, ugovorne strane su se odrekle prava pobijanja ugovora iz bilo kojih razloga, a posebno ne zbog oštećenja preko polovine vrijednosti. Prema rješenju Dn 243/97 od 28.04.1997.godine u korist S.Š. uknjiženo je pravo vlasništva sa 1/1 na spornim nekretninama i to na nekretnini k.č. 86/1 pov. 316 m2, k.č.86/3 u pov. 378 m2.
Iz ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključen 12.09.2002.godine proizlazi da je prodavatelj S.Š. prodao kupcu D.M. nekretnine označene kao k.č. br. 86/3 i k.č.br. 86/1 za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 127.191,00 KM, s tim da je u čl.1. Ugovora opisano da se na istim zemljišnim parcelama nalazi poslovni prostor potpuno opremljen za pružanje ugostiteljskih usluga. Navedeni ugovor je potpisan od strane prodavatelja koji je zastupan po punomoćniku i kupca, te ovjeren kod Općinskog suda u Čapljini, a na isti ugovor stavljen je pečat porezne uprave o plaćenom porezu na promet u iznosu od 6.733,00 KM. Iz rješenja br. Dn 529/2002 proizlazi da je u korist D.M. uknjiženo pravo vlasništva 1/1 na nekretninama označenim kao k.č.86/1 i k.č. 86/3. prema posjedovnom listu 978/01 K.O… kao posjednik nekretnina označenih kao k.č. 1844/1 i 1845/1 vodi se D.M., a sa stanjem 03.10.2003.godine. na kopiji katastarskog plana također je kao posjednik na spornim nekretninama označen D.M..
Iz zk.izvadka br. 597/70 proizlazi da je sa danom 03.07.1970.godine N.B. uknjižen kao vlasnik nekretnina na parcelama 86/1, 86/2, 86/3 i 86/4.
Raspravljeni pismeni dokazi po svome sadržaju identični su pismenim dokazima koji se nalaze u Dn spisima 529/2002 i 243/97,.
Prema zk.izvadku br. 2095/07 koji je izdat 05.07.2007.godine na nekretninama upisanim kao k.č. 86/1 i 86/3 uknjiženo je založno pravo u korist Hypo Steiermark Kraftfahrzeug – und Mashinenleasing.
Prema elaboratu koji je sastavljen 20 ožujka 1997.godine o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine označene kao k.č. stari br. 86/1 i 86/3 K.O… ukupna površina parcela iznosi 694,0 m2 sa napomenom da se na parcelama nalazio stambeni objekat koji je u tijeku rata porušen, da je izvršena procjena vrijednosti građevinskog zemljišta i to 1 m2 procjenjuje se na 13,2 DM što znači da je ukupna vrijednost zemljišta 9.160,80 DM.
Odlukom CRPC od 28.01.2003.godine potvrđeno je da je N.B. dana 01.04.1992.godine bio vlasnik nekretnina označenih kao k.č.br. 86/1, 86/2, 86/3, 86/4, 86/9, 86/11 i 86/12 upisanih u zk.ul. br. 937 K.O…, te da je bio savjestan posjednik stambeno porodične zgrade izgrađene na k.č. br. 86/1 i 86/3.
Tužitelj koji je saslušan kao parnična stranka, u svom iskazu je ustvrdio da je kuću u Čapljini napustio 91/92 godine, kada je kuća bila čitava, da je 1996.godine sreo S.Š. na B., da je se sa istim dogovorio oko prodaje zemljišta jer da je kuća već srušena, za cijenu od 30.000,00 DM, da mu je S.Š. 2000 ili 2002.godine dao iznos od 1.000,00 KM, ali da mu je S.Š. bio dužan za stanarinu koju je izmirio 1996.godine, da je sa S.Š. ugovorio cijenu i da je S.Š. trebao donijeti pare na Berkoviće, te da do danas on sa njim nije potpisao nikakav ugovor. Tužitelj također izjavljuje da je M.R. poznavao kao čapljinca, a da kada je potpisivao punomoć u Kolašinu istu je potpisao jer je od njega traženo kako bi S.Š. očistio parcelu, da je on potpisao punomoć i ovjerio istu na sudu, a da mu je službenica prilikom ovjere punomoći spomenula S.Š. i M.R.. Tužitelj je izjavio da je saznao da je parcela prodana 1997.godine kada mu je S. rekao da je S.Š. prodao parcelu i preveo na sebe i napravio gostionicu na toj zemlji, te da se nakon toga nije obraćao M.R., a da nije bio svjestan da je njegovu nekretninu prodao odvjetnik M.R.. Tužitelj je izjavio da je S.Š. rekao da mu duguje još 29.000,00 DM, a da M.R. nikada nije vidio niti čuo, da mu je punomoć koju je potpisao pročitana na protokolu kojom prilikom je dao svoj izbjeglički karton.
Tuženik M.R. je saslušan kao parnična stranka i u svom iskazu potvrdio je da je s njim kontaktirao S.Š., koji je tražio informaciju kako bi mogao kupiti nekretninu od poznanika a da isti ne dolazi u Čapljinu, pa mu je rekao da taj čovjek kod nadležnog suda u Crnoj Gori ovjeri punomoć na njegovo ime, kojom prilikom da mu je rekao kada mu da punomoć istome isplati kupoprodajnu cijenu, te kada mu je S.Š. donio punomoć rekao mu je da je isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 8.000,00 DM te da istu cijenu označimo ugovorom. Tuženik je potvrdio da nikada nije kontaktirao sa tužiteljem, a da je u tom vremenu sačinio 30 do 40 takvih ugovora, te da niti jedan nije bio sporan, a da su svi ugovori išli predsjedniku suda na provjeru dokumenata, te nakon provjere vršena je ovjera potpisa. Tuženik je potvrdio da nije poznavao N.B. niti se sa istim sastajao, a niti učestvovao u pregovorima oko kupoprodaje, također potvrdio je da mu S.Š. nije prezentirao dokaz o isplati cijene, ali da mu je spominjao neku potvrdu. Tuženik je potvrdio i da tužitelju nije podnio račun za obavljeni posao po punomoći, a da mu tužitelj nije ni plaćao.
Tuženik D.M. u svome iskazu pojasnio je da je nekretninu kupio 2002.godine i to kao objekat dimenzija 14 x 10 bez terase u Tasovčićima, koja je predstavljala ugostiteljski objekat pod firmom „Mirjam“, da je isti objekat kupio od S.Š. koji je bio pod teretom, odnosno na istu je bilo uknjiženo založno pravo, te da je objekat kupio uz suglasnost banke, a da je on vratio kredit banci, da je proširio objekat na 360 m2, kupio još 4 parcele koje graniče sa lokacijom, podigao dvije etaže budućeg motela, a da je u funkciji prva etaža u kojoj se obavlja ugostiteljska djelatnost, restoran, pod nazivom „Ardea“.
Prema iskazu svjedoka M.S. isti poznaje tužitelja N.B. već 30 godina, svjedok je potvrdio da je tužitelj imao kuću prije rata na kat, da je u prizemlju bila vulkanizerska radnja, da je prisustvovao razgovoru između tužitelja i S.Š. na Berkovićima, da nije vidio da je S.Š. N.B. dao bilo kakav novac, ali da je bila dogovorena cijena od 30.000,00 KM, s tim da S.Š. donese punomoć za advokata, da mu je nepoznato da li je isplaćena kupoprodajna cijena, ali da mu je N.B. rekao da nije, a da 7 – 8 godina nije vidio S.Š.. Svjedok je također izjavio da nije čuo da je M.R. trebao donijeti novac N.B., ali je čuo da je N.B. potpisao punomoć, da je 1997.godine dva puta dovozio N.B. na Berkoviće, ali da nije učestvovao u svezi sa isplatom kupoprodajne cijene.
Svjedok J.S. izjavio je da N.B. poznaje odavno, potvrdio je da je u prizemlju tužiteljeve kuće bila vulkanizerska radnja koju je držao S.Š. a da je na katu stanovao, da je 1997.godine Stojan tražio da se sastane sa N.B. oko prodaje N.B. kuće, da su se sastali dva puta, da su se dogovarali o cijeni od 30.000,00 DM, da mu je poznato kako je kuća N.B. srušena, da je iz Kolašina donio kovertu koju je N.B. poslao S.Š., a da je S.Š. zadnji put vidio prije pet godina, te da sa istim nije pričao o cijeni i isplati. Svjedok je potvrdio da je 2003.godine S.Š. držao restoran od kada ga više nije viđao, a da mu je N.B. rekao kako S.Š. nije platio kupoprodajnu cijenu, već da mu je dao nešto novca na ime stanovanja. Svjedok je potvrdio da je znao kako se u koverti koju je nosio S.Š. trebala nalaziti punomoć, a da je dvije godine nakon toga od N.B. trebao odnijeti nekakav ugovor B.M., međutim da to nije učinio, već da je dao S.I..
Prema iskazu svjedoka M.B. koja je srodnica tužitelja, da je 1997.godine ili 2000.godine saznala da je neđo 1997.godine dao punomoć M.R. u svrhu prodaje dvije čestice u Čapljini sa kućom, da je istoga bilo stid da joj kaže da je to napravio, a da je 1997. do 1999.godine čekao isplatu, da je prvi put došla 2000.godine na lice mjesta i vidjela da se na spornom zemljištu nalazi druga građevina, da je se telefonski obraćala M.R. 2001.godine i tražila da se isplati što je pogođeno, ali da je isti negirao da nema ništa s tim, da je N.B. trebao dobiti ugovor, a da je njoj N.B. rekao kako je ugovorena cijena od 30.000,00 DM, da je imala pismenu punomoć da zastupa N.B. te da je tražila papire u zemljišnim knjigama u katastru, ali da joj isto nisu dali, da je N.B. podnio zahtjev SRPC za povrat nekretnina, da je taj postupak trajao do 2003.godine i da je on dobio odluku prvo za zemljište a nakon 2-3 mjeseca za kuću, da je tražila od općine Čapljina povrat kuće ali da je dobila negativno rješenje uz obrazloženje da je kuća uredno prodana. Svjedokinja je izjavila da kontaktira i komunicira sa N.B. koji je smješten u domu starih, da je isti dijabetičar, sa teškim oštećenjem sluha i vida i da veoma teško živi, a da je 1997.godine bio u istom stanu kao i danas, da joj je N.B. rekao kako je tražio da mu S.Š. pošalje novac ali da isti to nije učinio, da je nakon što je saznala za sve pokrenula odgovarajuće postupke, odnosno prikupljala dokumentaciju kako bi se podnijela tužba.
Očevidom na licu mjesta sud je utvrdio da je na spornim nekretninama izgrađen objekat za koji stranke čine nespornim da ga je izgradio 3.tuženik.
Vještak geometar sačinila je nalaz koji je ovaj sud prihvatio jer je isti urađen sukladno pravilima struke, a iz kojeg nalaza proizlazi da se na parcelama označenim kao k.č.86/1 i parceli označenoj kao k.č. 86/3 nalazi objekat, te da je na istim parcelama kao vlasnik upisan D.M..
Prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke vrijednost građevinskog zemljišta po tržišnim kriterijima iznosi 21.600,00 KM, što sud prihvata da je vještak u tom dijelu nalaz dao sukladno pravilima struke, dok se sud ne upušta u raspravljanje vrijednosti nekretnine koja se nalazi na spornom zemljištu jer činjenica koliko vrijedi objekat sagrađen na spornom zemljištu nije pravno relevantna za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji kako je navedeno u tužbenom zahtjevu.
O ništavosti ugovora shodno odredbi čl. 103. preuzetog Zakona o obvezno pravnim odnosima („ Sl.list R BiH“ br. 2/92 i 13/93, u daljem tekstu ZOO), a u svezi s čl. 109. istog Zakona, sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Temeljem čl. 110. ZOO pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Ništav je ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim načelima uređenja, prinudnim propisima ili moralu.
Sud je prihvatio iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka M.S. i J.S., te utvrdio činjenicu da je tužitelj sa 2.tuženikom dogovorio prodaju spornog zemljišta sa srušenom kućom, ali za cijenu od 30.000,00 DM, a ne za cijenu od 8.000,00 DM kako je 2.tuženik dao naputak da se u Ugovor unese. 1.tuženik je potvrdio da nije kontaktirao sa tužiteljem, već da je sve podatke dobio od 2.tuženika.
Dakle, 2.tuženik je iskoristio situaciju u kojoj se tužitelj nalazio, a to je bolest i nemogućnost dolaska u Čapljinu, pa je dao neistinite podatke o ugovorenoj cijeni, a koji podaci su uneseni u Ugovor o kupoprodaji zaključen 11.03.1997.godine između prodavača N.B. i kupca S.Š.. Ovako ponašanje 2.tuženika sud cijeni da je protivno moralu društva.
Sud je dakle utvrdio da je Ugovor zaključen 11.03.1997.godine OV br. 191/97 ništav, pa kako ništavost djeluje extunc, a razlozi za ništavost su postojali u vrijeme zaključenja ugovora 2.tuženik nije postao vlasnikom, pa nije mogao niti otuđiti nekretninu 3.tuženiku, iz kojeg razloga je i ugovor zaključen između 2.tuženika i 3.tuženika, a koji ugovor je zaključen 12.09.2002.godine također ništav.
Činjenica je da je 2.tuženik platio porez na promet sporne nekretnine, te da je tom prilikom sačinjen elaborat, međutim u elaboratu vještak je označio da je procijenio zemljište, a obzirom da je objekat porušen pri čemu nije dao šire pojašnjenje u kakvom stanju se nalazi porušeni objekat, odnosno da li su očuvani temeljni gabariti, zemna ploča i slično.
Sud nije mogao udovoljiti podredno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja jer bi na taj način konvalidirao ugovor koji je ništav na što nema pravo, a tužitelj tijekom postupka nije niti precizirao na što se odnosi naknada štete i izmakle koristi polazeći od utvrđene činjenice da je između tužitelja i 2.tuženika dogovorena cijena u iznosu od 30.000,00 DM, a u trenutku pregovaranja tužitelj je bio upoznat kako je to sam izjavio da je objekat srušen.
Sud nema razloga raspravljati isplatu cijene niti ugovorene, a niti dogovorene cijene jer je to pitanje koje je vezano za izvršenje ugovora za koji je sud utvrdio da je ništav.
Tužitelj se pozivao u izlaganju tužbe da su se u radnjama 1.tuženika i 2.tuženika stekla obilježja kaznenog djela prijevare, zlouporabe položaja i zlouporabe povjerenja, međutim tužitelj zanemaruje činjenicu da je ugovor zaključen 11.03.1997.godine, da je do podnošenja tužbe nastupila zastara kaznenog gonjenja, pa samim tim i zastara potraživanja naknade štete po ovom osnovu.
Činjenica da je na spornim nekretninama 2.tuženik napravio objekat, te kasnije da je 3.tuženik isti objekat proširio, nema nikakvog utjecaja na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora, već se isto pitanje eventualno može raspraviti u postupku po vlasničkoj tužbi.
Sud poklanja vjeru iskazu 3.tuženika da je isti u dobroj vjeri kupio objekat i zemljište od 2.tuženika, ali ova činjenica ne može konvalidirati ništavost ugovora.
Izlažući tužbu tužitelj se pozivao da je nedostajala slobodno izražena volja na strani tužitelja za zaključenje ugovora, ali prednji navodi nisu točni. Saslušanjem i tužitelja i svjedoka sud je utvrdio da je tužitelj imao volju za zaključivanjem ugovora, a i inače mana volje za zaključenje nije relevantna činjenica za utvrđenje ništavosti ugovora, već za pobijanje ugovora, a tužitelj je u tužbenom zahtjevu vrlo precizno postavio zahtjev da se utvrdi da su jedan i drugi ugovor ništavi.
Obzirom na sve naprijed izloženo sud je odlučio kao u izreci presude, odnosno utvrdio da je ništa Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužitelja N.B. iz Č. kao prodavatelja i drugotuženika S.Š. iz N.2 kao kupca OV broj: 191/1997 od 18.04.1997.godine, te Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između dreugotuženika S.Š. iz N.2 kao prodavatelja i trećetuženika D.M. iz Lj. kao kupca OV.broj 1023/2000 od 30.09.2002.godine.
1.tuženik nije bio ugovarač u postupku zaključenja niti jednog od dva ugovora, već punomoćnik tužitelja kod zaključenja ugovora koji je zaključen 11.03.1997.godine. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je 1.tuženik počinjenjem kaznenog djela ili na drugi način oštetio tužitelja pa je tužitelja u odnosu na 1.tuženika valjalo odbiti s tužbenim zahtjevom.
Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio temeljem članka 386. stavak 1. ZPP-a F BiH („Sl.novine F BiH“ BR. 53/03, 73/05 I 19/06) odnosno obvezao 2.tuženika da naknadi troškove postupka tužitelju za sastav tužbe 640,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu 760,00 KM, zastupanje na nastavku pripremnog ročišta 360,00 KM, zastupanje na glavnoj raspravi 720,00 KM, zastupanje na očevidu 540,00 KM, zastupanje na nastavku glavne rasprave 360,00 KM i na dva nastavka glavne rasprave po 380,00 KM, te na ime troškova pristupa-prijevoza 411,60 KM, što ukupno iznosi 4.511,60 KM.
S u d a c
Emilija Zrnić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom / Kantonalnom sudu u Mostaru putem ovog suda u roku od 30 dana od dana prijema iste.