Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

Hercegovačko-neretvanska županija/kanton

ŽUPANIJSKI/KANTONALNI SUD MOSTAR

Broj: 53 0P 006550 09 Gž

Mostar, 06.05.2011. godine.

      Županijski/Kantonalni sud Mostar, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Hasanbegović , kao predsjednika vijeća, Zorana Krtalića i Vjere Puhalo kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.B. sina N. iz Č., … zastupan po punomoćniku Rajku Čužiću odvjetniku iz Mostara protiv tuženih 1. M.R. odvjetnik iz Č. Ul. … zastupan po punomoćnici Moniki Rebac – Filipović, odvjetnici iz Čapljine; 2. S.Š. sin N.1 iz N.2 Ul. …, zastupan po punomoćniku Vladimiru Lukendi, odvjetniku iz Čapljine; 3. D.M. sin A. iz Lj., …, zastupan po punomoćniku Angeli Puljić odvjetnici iz Čapljine, radi poništenja ugovora i uknjižbe, odlučujući po izjavljenim žalbama tužitelja i drugo tuženog S.Š. i treće tuženog D.M. protiv presude Općinskog suda u Čapljini br. 07 53 P 006550 07 P od 03.02.2009. godine, na nejavnoj sjednici građanskog vijeća održanoj dana 06.05.2011. godine, doniio je sljedeću

P R E S U D U

      Žalba tužitelja u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka se uvažava, odluka o troškovima parničnog postupka se preinačava na način da su tuženi dužni solidarno isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.511,60 KM.

      Žalbe drugotuženog S.Š. i trećetuženog D.M. se odbijaju kao neosnovane i prvostupanjska presuda osim u odluci o troškovima parničnog postupka se potvrđuje.

      Dužni su tuženi solidarno na ime troškova sastava žalbe isplatiti tužitelju iznos od 780,00 KM.

       

O b r a z l o ž e nj e

      Pobijanom presudom utvrđuje se ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužitelja N.B. kao prodavatelja i drugotuženog S.Š. kao kupca broj Ov. 191/1997 od 18.04.1997. godine, te je utvrđen ništavim i ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između drugotuženog S.Š. kao prodavatelja i trećetuženog D.M. kao kupca br. Ov. 1023/2000 od 30.09.2002. godine.

     Slijedom predmetnog utvrđenja naloženo je uspostavljanje ranijeg zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenih poništenih ugovora.

     Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je potraživao na ime naknade štete odnosno izmakle koristi iznos od 40.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

     Drugotuženi S.Š. je obavezan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.511,60 KM.

     Protiv ove presude pravovremeno su žalbu izjavili tužitelj i drugo i treće tuženi.

     Tužitelj izjavljenom žalbom pobija presudu zbog odluke o troškovima parničnog postupka smatrajući da je prvostupanjski sud morao solidarno obavezati sve tužene na plaćanje troškova parničnog postupka te predlažući da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači na način naveden kao u žalbi.

     Pravovremeno izjavljenom žalbom drugotuženi pobija presudu iz svih zakonom propisanim žalbenih razloga predlažući da se ista preinači na način da se tužitelj odbijen u cijelosti sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

     Pravovremeno izjavljenom žalbom trećetuženi pobija presudu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga predlažući da se ista preinači na način da se tužitelj odbije u cijelosti sa tužbenim zahtjevom u odnosu na trećetuženog ili da se ista ukine u odnosu na trećetuženog i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

     Tužitelj je izjavio odgovor na žalbu tuženih.    

      Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i razloga predviđenih čl. 221. ZPP-a, ovaj sud odlučio je kao u izreci, iz slijedećih razloga:

      Žalba tužitelja je osnovana.

      Žalba drugo i treće tuženog nije osnovana.

      Pravilno prvostupanjski sud primjenjuje materijalno pravo odredbu članka103. Zakona o obveznim odnosima u vezi sa člankom 109. i 110. istog Zakona utvrđujući ništavim zaključene ugovore o kupoprodaji nekretnine zaključen između tužitelja N.B. kao prodavatelja i drugotuženog S.Š. kao kupca pod brojem Ov. 191/1997 od 18.04.1997. godine, te utvrđujući ništavim i ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između drugotuženog S.Š. kao prodavatelja i trećetuženog D.M. kao kupca pod brojev Ov. 1023/2000. od 30.09.2002. godine.

      Naime, ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine je ništav ukoliko je zaključen pod pritiskom opće situacije (ratne prilike) i u okolnostima koje su bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu volju ugovorne strane da se ugovor takav kakav je zaključi tj. da ako šta predstavlja suštinu ugovora nije u suglasnosti sa pravim željama ugovarača u jednoj normalnoj životnoj situaciji.

      U tijeku prvostupanjskog postupka nesporno su utvrđene činjenice da je tužitelj dogovorio sa tuženim S.Š. kupoprodaju navedene nekretnine, da mu je S.Š. predložio način na koji će se izvršiti ta prodaja, a prema kojem je tužitelj trebao dati punomoć za prvotuženog odvjetnika M.R. što je ovaj i učinio, istu ovjerio pred nadležnim sudom u Kotoru, Crnog Gori te je tu punomoć dao Stojanu Šutalu koje je došao po nju u Crnu Goru, da bi S.Š. i prvotuženi odvjetnik M.R. zaključili ugovor o prodaji nekretnine tužitelja za iznos od 8.000,00 KM. U tijeku prvostupanjskog postupka nije utvrđena činjenica da li je ili nije taj novac isplaćen tužitelju obzirom da tužitelj tvrdi da mu kupac S.Š. nije isplatio kupoprodajnu cijenu, dok je tuženi S.Š. rekao prvotuženom odvjetniku M.R. da je tužitelju isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu, a S.Š. je trenutno nepoznatog prebivališta te mu je u ovom parničnom postupka postavljen privremeni zastupnik i kao takav nije saslušan kao parnična stranka, nije utvrđena činjenica da li je zaista stvarna volja tužitelja bila da je visina kupoprodajne cijene 8.000,00 KM ili je ugovorena kupoprodajna cijena temeljem usmenog dogovora sa S.Š. bila 30.000,00 KM a što svojim iskazima potvrđuju svjedoci M.B., M.S. i J.S..

      Naprijed navedena činjenica potvrđena je od samog tuženog M.R. koji je sam izjavio da prije zaključena spornog ugovora nije stupio u kontakt sa tužiteljem te da nije provjerio činjenicu da li je kupoprodajna cijena zaista bila u iznosu od 8.000,00 KM, te da nije provjerio niti činjenicu da li je kupac S.Š. isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti kako sam tvrdi ili nije kako to tvrdi tužitelj.

      U ovakvom pravnoj situaciji temeljem naprijed utvrđenog činjeničnog stanja mišljenje ovog suda jeste da tužiteljeva odluka da zaključi predmetni ugovor je donesena protiv njegove prave volje, da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen pod pritiskom opće situacije te da su postojali faktori koji su bitno ograničavali slobodu odlučivanja i samu volju tužitelja da se ugovor takav kakav je zaključi tj. da ono što predstavlja suštinu ugovora nije uz suglasnosti sa pravim željama ugovarača u jednoj normalnoj situaciji, što ovaj ugovor čini ništavim u smislu odredaba članka 103. do 110.ZOO, članka II/3 – f Ustava BiH i članka II/3 k Ustava i međunarodnog prava koje se primjenjuje na području naše države i koji ima prioritet nad svim Zakonima (član 2/II) ustava) a posebno člana 8. Evropska konvencije o ljudskim pravima i člana I prvog protokola nad konvencije.

      Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RS-a u svojom presudi br. Rev. 5/01. od 20.07.2001.godine „Domaća i strana sudska praksa“ br. 2004/1 stranak 52-54 te presuda Vrhovnog suda RS br. Rev. 119/01. od 12.10.2001. godine, Bilten Sudska prakse VSRS br. I/2004. odluka br. 48, strana 80 – 82 kao i presuda Vrhovnog suda Hrvatske br. Gzz.339/01. i br. Rev. 1863/01. od 21.11.2001. godine, izbor odluka 1/2002-37.

      Nadalje, potrebno je istaći da se sporni kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja kao prodavatelja i tuženog S.Š. kao kupca, a čiji predmet je bio kuća i zemljište označeno kao k.č. 86/1 površine 316 m 2 i k.č. 86/3 površine 378 m2, nije niti mogao zaključiti temeljem punomoći izdate od strane tužitelja prvotuženom odvjetniku M.R. dana 01.12.2006. godine, punomoć ovjerena pod br. Ov. 7938/2006. pred Osnovnim sudom u Kotoru dana 01.12.2006. godine.

      Naime, u istoj punomoći kao bitan elemenat kasnije zaključenog ugovora nije uopće navedena kupoprodajna cijena za koju su prodate navedene nekretnine, a iz činjeničnog uvrđenja prvostupanjskog suda je vidljivo da prvotuženi odvjetnik M.R. nikada nije utvrdio niti provjerio da li je ta kupoprodajna cijena zaista iznosila 8.000,00 KM kako mu je to usmeno priopćio drugotuženi S.Š., i na temelju koje njegove izjave je zaključio sa njim ugovor o kupoprodaji ili je kupoprodajna cijena u iznosu od 30.000,00KM kako to tvrdi tužitelj i navedeni saslušani svjedoci.

      U pomenutoj punomoći nije takođe navedena niti činjnica da je tuženi S.Š. isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu u iznosu od 8.000,00 KM kako to sam tvrdi ili nije kako to tvrdi u svom iskazu tužitelj..

      Sve naprijed navedeno potvrđuje i sam tuženi M.Š. ističući da prije zaključenja ugovora nije stupio u kontakt sa tužiteljem, da nije provjerio naprijed navedene činjenice te da je on takvih ugovora zaključio veći broj (između 30-40 ugovora).

      Na kraju je potrebno istaći i činjenicu da bi zemljišno – knjižni ured Općinskog suda u Čapljini mogao izvršiti uknjižbu, odnosno upis nekretnine u zemljišne knjige i utvrditi pravo vlasništva tuženog S.Š. (temeljem kupoprodanog ugovora sa tužiteljem) bilo je neophodno potrebno da tužitelj već u datoj punomoći (a što ovaj nije učinio) dadne tuženom S.Š. izričito i nedvojbeno ovlaštenje za provedbu te uknjižbe tzv. Klauzula intabulanti.

      Naprijed navedena klauzula intabulanti je zakonom propisan uvjet koji mora postojati da bi se mogla provesti uknjkižba u zemljišnim knjigama.

      Međutim, iako tužitelj u navedenoj punomoći nije dao izričitu klauzulu intabulanti to ipak nije spriječilo zemljišno knjižni ured Općinskog suda u Čapljini da protivpravno izvrši uknjižbu u zemljišnim knjigama ugovora o kupoprodaji zaključenog između tužitelja i tuženog S.Š. dana 11.03.1997. godine.

      Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništavim i zaključeni ugovor između prodavatelja S.Š. i kupca D.M. kojim je prodavatelj S.Š. prodao naprijed navedenu nekretninu koju je kupio od tužitelja i iz razloga što nitko ne može prenijeti na drugoga više prava od onih prava koje je sam imao.

      Tuženi S.Š. utvrđivanjem ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenim sa tužiteljem nije postao vlasnik nekretnina k.č. 86/1 i 86/3 upisanih u zk. Ul. Br. 937 k.o. ..., pa isti nije niti mogao kao vlasnik prodati trećetuženom D.M. navedene nekretnine, te je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijlano pravo odredbe članka 103. do 110 ZOO kada je i ovaj ugovor utvrdio ništavim.

      Iz svih naprijed navedenih razloga valjalo je žalbe drugotuženog S.Š. i trećetuženog D.M. odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

      Utemeljeni su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe članka 386. st. 1. ZPP-a kada je obavezao samo drugotuženog S.Š. na plaćanje troškova parničnog postupka.

      Naime, tužitelj je u ovom parničnom postupku uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom prema svim tuženim pa je valjalo prvostupanjsku presudu preinačiti u odluci o troškovima parničnog postupka i obavezati sve tužene da solidarno nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.511,60 KM.

      Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa izjavljenom žalbom, to mu je ovaj sud i dosudio troškove izjavljene žalbe u iznosu od 780,00 KM.

      Iz svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbi članka 226. ZPP-a u vezi sa člankom 235. stavak 3. ZPP-a.

                                 Predsjednik vijeća

                                    Vesna Hasanbegović