BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 53 0 P 006550 11 Rev
Sarajevo, 14.02.2013. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu u vijeću sastavljenom od sudija: Radenka Blagojevića, kao predsjednika vijeća, Slavice Čurić i Fatime Imamović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.B., sina N. iz Č., …, kojeg zastupa punomoćnik Rajko Čužić, advokat iz Mostara, protiv tuženih:1.M.R. iz Č., ulica …, kojeg zastupa punomoćnica Monika Rebac-Filipovć, advokat iz Čapljine, 2. S.Š. sin N.1 iz N.2, ulica …, kojga zastupa punomonik Vladimir Lukenda, advokat iz Čapline, 3. D.M. sin A. iz Lj., …, kojeg zastupa punomoćnik Angela Puljić, advokat iz Čapljine, radi poništenja ugovora i uknjižbe, odlučujući o reviziji D.M. (u daljem tekstu trećetuženog) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 53 0 P 006550 09 Gž od 06.05.2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14.02.2013. godine, donio je slijedeću:
P R E S U D U
Revizija trećetuženog se uvažava, nižestepene presude preinačavaju i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništavosti i brisanje upisa prava vlasništva po ugovora o kupoprodaji između drugotuženog S.Š. kao prodavca i trećetuženog D.M. kao kupca Ov. br. 1023/2000 od 30.09.2002. godine, kao i naknade troškova postupka, se odbija.
Tužitelj je dužan trećetuženom nadoknaditi troškove postupka u visini od 5.414,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 006550 07 P od 03.02.2009. godine:
I „utvrđeni su ništavim:
ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužitelja N.B. iz Č. kao prodavca i drugotuženog S.Š. iz N.2 kao kupca, Ov. broj 191/1997 od 18.04.1997. godine,
te ugovor o kupoprodaji zaključen između drugotuženog S.Š. iz N.2 kao prodavca i trećetuženog D.M. iz Lj. kao kupca, Ov br. 1023/2000 od 30.09.2002. godine.
Slijedom prednjeg utvrđenja, a po pravomoćnosti presude ZKU Općinskog suda u Čapljini uspostavit će ranije zemljišno-knjžno stanje kako je bilo prije provedbe ugovora o kupoprodaji iz tačke 1, tako da se briše pravo vlasništva nad tim nekretinama sa imena drugo i trećetuženog uz istodobni upis nekretnina u ime i vlasništvo tužitelja.
II Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: da su tuženici dužni na ime kupoprodajne cijene, odnosno naknade štete izmakle koristi solidarno isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate.
III Naloženo je drugotuženom da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.511,16 KM.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 53 0 P 006550 09 Gž od 06.05.2011. godine žalba tužitelja u odnosu na odluku o troškovima je uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da su tuženi obavezani tužitelju solidarno nadoknaditi na ime troškova postupka iznos od 4.511,60 KM.
Žalbe drugotuženog S.Š. i trećetuženog D.M. su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda, osim u odluci o troškovima parničnog postupka, je potvrđena.
Tuženi su obavezani solidarno na ime troškova sastava žalbe tužitelju nadoknaditi iznos od 780,00 KM.
Blagovremeno podnesenom revizijom trećetuženi D.M. pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
Odgovor na reviziju je podnio tužitelj, sa prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku1 (u daljem tekstu ZPP-a), revizijski sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:
Revizija je osnovana.
Iz činjenica koje je utvrdio prvosostepeni sud, a to prihvatio drugostepeni sud, proizilazi:
Kako je kupoprodaju u ime tužitelja izvršio prvotuženi kao njegov punomoćnik, te kako je nekretninu prodao drugotuženom koji je dao neistinite podatke o ugovorenoj cijeni, a koji podaci su uneseni u ugovor o kupoprodaji zaključen 11.03.1997. godine, sud ocjenjuje ove radnje protivne moralu društva i na osnovu toga primjenom čl. 103 ZOO-a ugovor o kupoprodaji od 11.03.1997. godine zaključen između tužitelja i drugotuženog utvrđuje ništavim.
Kako je drugotuženi kao kupac iz ništavog ugovora prodao predmetnu nekretninu trećetuženom kao kupcu iz drugog ugovora o kupoprodaji, sudovi polaze od principa da niko ne može prenijeti više prava od onih koje je sam imao, pa utvrđuju ništavost i drugog ugovora kojeg je drugotuženi zaključio sa trećetuženim dana 12.09.2002. Presudom je naloženo brisanje upisa na osnovu ništavih ugovora do tužitelja ko ranijeg vlasnika.
Sudovi su pravomoćnom odlukom odbili alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete.
Kako je reviziju na pravomoćnu presudu izjavio samo trećetuženi to je revizijski sud ispitao drugostepenu presudu samo u pobijanom dijelu koji se odnosi na ugovor o kupoprodaji zaključen dana 12.09.2002. godine, jer se ne osporava utvrđena ništavost ugovora između tužitelja i drugotuženog.
Prije svega, tužitelj radnje drugotuženog i trećetuženog za sklapanje ništavog ugovora nalazi u činjenici da je utvrđena ništavost ugovora kao pravnog posla na temelju kojeg je drugotuženi postao vlasnik predmetne nekretnine.
Polazeći od činjeničnog utvrđenja sudovi uporište za svoj stav o ništavosti oba ugovora nalaze u odredbi člana 103.st.1. i čl. 104.st.1. ZOO kada je slijedom utvrđene ništavosti prvog ugovora zaključenog između tužitelja i drugotuženog kao posljedicu te ništavosti utvrdio i ništavost drugog ugovora zaključenog između drugotuženog i trećetuženog, te brisovnom presudom naloženo vraćanje upisa u ranije stanje prije ništavih ugovora. Pri tome su primjenili princip da „niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“.
Sporno pravno pitanje se odnosi na posljedicu ništavosti ugovora kao pravnog posla temeljem kojeg je izvršen upis prava vlasništva, u odnosu na slijedeći ugovor o kupoprodaji kao pravni posao na osnovu kojeg je treće lice (u ovom slučaju trećetuženi) postalo vlasnik istih nekretnina, kada je druga kupoprodaja izvršena sa povjerenjem u zemljišnu knjigu, odnosno određivanje prioriteta principa i to općeg principa da„niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“ i posebnog principa koji se odnosi na vlasnička prava da se „smatra tačnim sve što je upisano u zemljišnu knjigu“ ili princip „povjerenja u zemljišne knjige“.
Primjenjujući princip da „niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“ sudovi su se pozvali na odredbe o ništavosti ugovora, kada su utvrdili da je prvi ugovor ništavan, iz čega su zaključili da je i naredni zaključen sa novim vlasnikom ništavan.
Članom 103. st.1.ZOO propisano je:
„ugovor koji je protivan Ustavu, prirodnim propisima, te moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo“.
Čl.104. st.1. ZOO-a propisuje da:
„u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovor, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje“.
Prihvatajući da je pravosnažnom odlukom utvrđena ništavost prvog ugovora između tužitelja i drugotuženog, pravilno su sudovi zaključili da je u stvari utvrđena ništavost pravnog posla na osnovu kojeg je drugotuženi upisan kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi. U takvoj situaciji primjenom čl. 104 ZOO-a, drugotuženi je bio u obavezi vratiti tužitelju što je ništavim ugovorom dobio, ako je to moguće.
Međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava vraćanje nekretnine nije moguće.
Pravo vlasništva pravnim poslom po čl. 38 Zakona o valasničko-pravnim odnosima2 se stiče upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se predpostavlja.
Kako je drugotuženi izvršio upis u zemljišnu knjigu temeljem, u to vrijeme, valjanog ugovora kao pravnog posla i na osnovu toga stekao vlasništvo na nekretnini, uz nespornu predaju u posjed iste nekretnine.
Zatim je drugotuženi kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina( iako stranke u postupku tvrde da je izgradnjom novih objekata nastala nova nekretnina, to u postupku nije dokazivano) zaključio novi kupoprodajni ugovor sa trećetuženim, predao mu u posjed nekretninu, na osnovu kojeg ugovora kao pravnog posla se trećetuženi uknjižio kao vlasnik nekretnina, čime je i on stekao titulus i modus kao osnov vlasničkog prava.
Pri tome u postupku nije dokazano da je tužitelj zahtjevao upis zabilježbe spora o valjanosti ugovora o kupoprodaji sa drugotuženim na predmetnim nekretnima, niti je dokazano da je na drugi način trećetuženi kao treće lice u odnosu na prvi ugovor u vrijeme njegove kupoprodaje, mogao znati za postojanje takvog spora između tužitelja kao ranijeg vlasnika i drugotuženog kao upisanog vlasnika, o pravnom poslu koji je bio temelj upisanog vlasništava.
U takvoj situaciji je relevantno i ponašanje tužitelja koji nije ništa poduzeo da spriječi posljedice ništavog pravnog posla (tužba podnijeta 10 god. nakon zaključenja prvog ugovora, a 5 god. nakon zaključenja drugog ugovora, nije podnijet zahtjev za zabilježbu spora i sl.).
U tom smislu revizija osnovano ukazuje da je trećetuženi postupio sa povjerenjem u zemljišnu knjigu kada je kupoprodajni ugovor zaključio sa drugotuženim kao vlasnikom i prodavcom predmetnih nekretnina.
Pravni interes utvrđivanja ništavosti drugog ugovora iz tužbe jeste vraćanje prvobitne nekretnine tužitelju, tj. brisanje upisa prava vlasništva na temelju pravnog posla koji je naknadno utvrđen ništavim.
Čl. 9 Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji BiH3 je propisano:
1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
3) Ukoliko je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.“
Kako je trećetuženi postupajući sa povjerenjem u zemljišnu knjigu u kojoj je drugotuženi bio upisan kao vlasnik sa 1/1 dijela, te kako je drugotuženi predao posjed predmetne nekretnine, to je princip povjerenja u zemljišnu knjigu trebalo primjeniti u ovom slučaju prioritetno, jer u momentu sklapanja drugog ugovora nisu postojala ograničenja u pravu drugotuženog na predmetnim nekretninama, kako je to propisao čl. 9 st.3., a ispravnost upisa nije dovedena u pitanje na jedan od načina propisanih u čl. 9 st.2. Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji BiH.
Iz nesporne činjenice da je u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora između drugotuženog i trećetuženog (2002 god) kao trećeg lica, drugotuženi bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik koji je i imao posjed sporne nekretnine, da ograničenje u pravu drugotuženog nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, niti je dokazano da je trećetuženom kao trećem licu to bilo poznato, pogrešno sudovi primjenjuju materijalno pravo kada ne prihvataju prigovor istican u toku postupka da je trećetuženi stekao pravo vlasništva na zakonit način sa povjerenjem u zemljišne knjige.
Dakle, trećetuženi je postao vlasnik predmetne nekretnine uknjižbom na osnovu pravnog posla, pa vraćanje prodate nekrenine iz prvog ugovora od drugotuženog nije moguće, zbog čega tužitelj može tražiti samo pravo na novčanu naknadu od drugotuženog, kako to predviđa čl. 104 ZOO-a.
Dakle, iz navedenog proizlazi da revizija osnovano ukazuje da tužitelj nije u postupku dokazao da je trećetuženi postupio nesavjesno prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora sa drugotuženim, pa imajući u vidu princip „povjerenja u zemljišne knjige“, to je primjenom čl. 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH4, te paragrafa 70. Pravila Zakona o zemljišnim knjigama, koji u ovom slučaju ima prioritet u odnosu na princip da „niko ne može prenijeti više prava od onih prava koje je sam imao“ valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji između drugotuženog i trećetuženog zaključen 30.09.2002. godine, odbiti kao neosnovan.
Kako je drugostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo jer nije uvažio žalbene prigovore trećetuženog koji su se odnosili na pogrešnu primjenu materijalnog prava, to je ovaj sud reviziju trećetuženog uvažio primjenom člana 250. ZPP-a i nižestepene presude preinačio u pobijanom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na zahtjev brisanja upisa.
Budući da je trećetuženi uspio sa svojom revizijom to je revizijski sud preinačio i odluku o troškovima postupka na način da je odbio zahtjev za solidarnu naknadu troškova postupka tužitelja, a u odnosu na troškove trećetuženog primjenom odredbe čl. 397. st. 2 u vezi sa čl. 386. st. 1. ZPP-a je obavezao tužitelja da trećetuženom nadoknadi troškove cijelog postupka u visini od 5.414,00 KM( troškovi prvostepenog postupka od 3.580,00 KM, troškovi drugostepenog postupka od 896,00 KM i reviziskog postupka od 938,00 KM).
Predsjednik vijeća
Radenko Blagojević,s.r.
1 Službene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06
2 Službene novine FBiH br.6/98,29/03
3 Službene novine FBiH br:19/03,54/04
4 Sl. novine FBiH br. 19/03, 54/04