FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 32 0 P 323604 23 Rev
Sarajevo, 24.11.2023. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Sanele Kovač-Grabonjić, kao predsjednice vijeća, Gorana Nezirovića i Svjetlane Milišić-Veličkovski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb.1 sina D., koga zastupaju majka D.H. iz ..., općina G., kao zakonski zastupnik, i punomoćnik Sana Softić, advokat iz Sarajeva, ulica Marka Marulića broj 13, protiv tuženog „Adriatic“ osiguranje d.d. Sarajevo, ulica Trg međunarodnog prijateljstva 20, koga zastupa punomoćnik Maja Havel, advokat iz Advokatskog društva „Martinović & Partneri“ d.o.o. Mostar, Dubrovačka bb, Podružnica Tuzla, ulica Mije Keroševića Guje bb, radi naknade štete, vrijednost spora 44.000,00 KM, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 P 323604 20 Gž od 17.03.2023.godine godine, u sjednici vijeća održanoj 24.11.2023. godine, donio je:
P R E S U D U
Revizija se djelimično usvaja, drugostepena presuda ukida u stavu prvom izreke i to u dijelu kojim je prvostepena presuda potvrđena u stavu drugom izreke, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, i u tom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
U preostalom dijelu revizija se odbija.
Odluka o troškovima parničnog postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
O b r a z l o ž e nj e
Stavom prvim izreke prvostepene presude Općinskog suda u Tuzli broj: 32 0 P 323604 17 P od 31.12.2019. godine naloženo je tuženom da tužitelju na ime naknade štete za tuđu njegu i pomoć, za period od 04.11.2014. godine do 09.08.2019. godine, isplati ukupan iznos od 26.280,48 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2019. godine pa do isplate.
Stavom drugim izreke prvostepene presude obavezan je tuženi da tužitelju za ubuduće, počev od 31.12.2019. godine, plaća mjesečne iznose od po 550,00 KM na ime rente za tuđu njegu i pomoć i to najkasnije do 05. u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi.
Stavom trećim izreke prvostepene presude odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan, dok je stavom četvrtim izreke obavezan tuženi da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 595,12 KM.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 P 323604 20 Gž od 17.03.2023.godine žalba mldb tužitelja je odbijena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu prvom izreke, tako što je dosuđeni iznos od 26.280,48 KM snižen na iznos od 13.932,48 KM, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženog za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i obje nižestepene presude preinače tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova cjelokupnog postupka, uključujući i troškove nastale u povodu revizije.
Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.
Nakon što je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku1 (u daljem tekstu: ZPP), ovaj sud je odlučio:
Revizija je djelimično osnovana.
Odluku o obavezivanju tuženog da tužitelji na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu, za period od 04.11.2014. godine do 09.08.2019. godine, isplati iznos od 26.280,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2019. godine, prvostepeni sud je zasnovao na utvrđenjima da je osiguranik tuženog 04.11.2014. godine prouzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj je malodobni tužitelj zadobio tjelesne povrede koje su kod njega dovele do nastanka trajnog umanjenja životne aktivnosti od 95%, zbog čega mu je potrebna trajna i svakodnevna tuđa pomoć i njega od 8 sati dnevno, koju mu je pružala njegova majka, a da naknada za nemedicinsku pomoć i njegu shodno nalazu i mišljenju vještak ekonomske struke, za navedeni vremenski period, iznosi 26.280,48 KM, dok bi ta naknada, uzimajući u obzir prosječnu platu medicinske sestre, iznosila 40.137,20 KM.
Tužitelju je od strane Centra za socijalni rad u Gradačcu, kao licu sa invaliditetom I grupe sa 100% oštećenja organizma, priznato pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica u mjesečnom iznosu od 274,40 KM, koje pravo tužitelj koristi od 01.08.2015. godine. S tim u vezi, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelju bila dva puta plaćena ista naknada. Prvostepeni sud je izrazio pravni stav da se radi o različitim pravnim osnovama priznavanja naknade za tuđu pomoć i njegu, jer se u ovoj parnici potražuje naknada materijalne štete (član 178. u vezi sa članom 195. stav 2. ZOO), dok je priznavanje dodatka od strane nadležnog Centra za socijalni rad određeno u upravnom postupku po osnovu materijalnog prava mimo odredbi Zakona o obligacionim odnosima, bez obzira na krivicu štetnika, tim više što u postupku nije dokazivana mogućnost isplate takvog iznosa za ubuduće u istom trajanju kao i predmetna dosuđena renta.
Odlučujući o žalbi tuženog, imajući u vidu utvrđenje da tužitelj na osnovu rješenja Centra za socijalni rad Gradačac prima dodatak za pomoć i njegu od strane drugog lica u iznosu od 274,40 KM mjesečno, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u stavu prvom izreke na osnovu uračunavanja naknade koju tužitelj prima od strane Centra za socijalni rad u dosuđeni iznos materijalne štete za tuđu pomoć i njegu i to za period od 04.11.2014. do 09.08.2019. godine (26.280,48 KM - 12.348,00 KM = 13.932,48 KM), pozivom na odredbu člana 7. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom2.
Neosnovano tuženi u reviziji prigovara da je navedena odluka, sadržana u stavu prvom izreke drugostepene presude, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da tužitelj nema pravo na traženu naknadu jer istu ostvaruje po osnovu propisa o socijalnoj zaštiti, odnosno da tužitelj nema pravo na traženu naknadu jer tokom postupka nije dokazao da je plaćao usluge trećeg lica, odnosno da je njegov bliski srodnik plaćao te troškove ili zbog pružanja usluga gubio zaradu.
Prema odredbi člana 195. stav 2. ZOO ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili ako su mu potrebe trajno povećane, ili su u mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.
Naknadu za tuđu pomoć i njegu treba podvesti pod kategoriju trajno povećanih potreba iz člana 195. stav 2. ZOO.
Suprotno prigovoru tuženog, ako je tužitelj samo djelimično ostvario naknadu materijalne štete za tuđu pomoć i njegu sa osnova socijalne zaštite, štetnik je u obavezi naknaditi razliku ukoliko je stvarna šteta veća od naknade koju ostvaruje po osnovu propisa o socijalnoj zaštiti, kako je to slučaj u ovoj pravnoj stvari.
Oštećeni ima pravo na naknadu troškova tuđe pomoći i njege bez obzira na to ko mu je pružao usluge tuđe pomoći i njege jer su to vanredne usluge koje je prouzrokovao štetnik i koje ni najbliži srodnici oštećenog nisu dužni pružati bez naknade, kako su to pravilno zaključili u razlozima svojih odluka i sudovi nižeg stepena (presuda Vrhovnog suda F BiH broj 70-0-P-000319 09 Rev od 08.03.2011. godine). Član porodičnog domaćinstva (u ovom slučaju majka tužitelja) je treće lice. Ukoliko iz posebnih okolnosti slučaja ne proizilazi da je član porodičnog domaćinstva svojim radom htio osloboditi štetnika njegove obaveze naknade štete, štetnik je dužan da oštećenom naknadi štetu kao da nije bilo rada člana porodičnog domaćinstva (stav Građansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda BiH od 26.02.1988. godine, Bilten VS BiH br. 1988/1-132).
Neosnovano se tuženi u reviziji poziva na pravni stav izražen u presudi Vrhovnog suda F BiH broj 65 0 P 062536 15 Rev od 06.04.2017. godine, prema kome oštećeni ima pravo na naknadu za tuđu pomoć i njegu ukoliko su mu tu pomoć i njegu pružali članovi porodice, ali samo ukoliko su članovi porodice zbog pružanja te pomoći gubili zaradu na drugom mjestu. Naime, tužitelju, kao oštećenom licu, naknada za tuđu pomoć i njegu pripada bez obzira da li usluge koje mu pružaju članovi porodice i s tim u vezi povećani izdaci opterećuju imovinu članova porodice, odnosno bez obzira da li članovi porodice oštećenog zbog pružanja pomoći gube zaradu na drugom mjestu (Vrhovni sud BiH, br. Rev 34/89 od 21.09.1989. godine, Bilten VS BiH br. 1989/4-130).
Međutim, osnovano revident prigovara u reviziji da je drugostepena presuda u pogledu odluke o zahtjevu za plaćanje buduće mjesečne rente za tuđu njegu, počev od 31.12.2019. godine, zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Naime, pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu pravilno obrazložena sudska odluka mora odgovoriti na dva zahtjeva: da pokaže da se volja suda izražena u određenoj presudi poklapa sa voljom zakonodavca izraženoj u pravnoj normi i da omogući višem sudu provjeru postupka i načina na koji je sud donio tu odluku. Samo potpuno, određeno i jasno obrazložena odluka može strankama pružiti pouzdanu osnovu da odluku shvate i prihvate ili da se zaštite izjavljivanjem pravnog lijeka, a instancionom sudu omogućiti da izvrši stvarnu kontrolu zakonitosti i pravilnosti sudske odluke.
U konkretnom slučaju, kako to pravilno ukazuje tuženi, drugostepena presuda uopšte ne sadrži jasne razloge zbog kojih je drugostepeni sud odbio žalbu tuženog u pogledu odluke o naknadi buduće rente, odnosno zbog čega drugostepeni sud ne nalazi osnovanim uračunavanje mjesečnih iznosa koje tužitelj ostvaruje po osnovu socijalne zaštite za tuđu pomoć i njegu u iznose dosuđene buduće mjesečne rente na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu.
Na osnovu izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP reviziju tuženog djelimično usvojiti i odlučiti kako je to bliže navedeno u stavu prvom izreke ove revizijske odluke, dok je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučeno kako je to bliže navedeno u stavu drugom izreke ove revizijske odluke.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano u ovoj revizijskoj odluci i nakon toga donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku, za koju će dati pravilne i potpune razloge.
Djelimično ukidanje odluke o glavnoj stvari povlači za sobom i ukidanje odluke o troškovima parničnog postupka, o kojima će sud ponovo odlučiti uz glavnu stvar, imajući u vidu troškove ranijeg i novog postupka, kao i troškove po reviziji (član 397. stav 3. ZPP).
Predsjednica vijeća
Sanela Kovač-Grabonjić, s.r.
1 „Službene novine F BiH“ broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
2 „Službene novine F BiH“ broj: 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 7/14-rješenje US BiH, 45/16, 19/17 i 40/18