Kopirano


Bosna i Hercegovina

Federacija Bosne i Hercegovine

TUZLANSKI KANTON 

KANTONALNI SUD U TUZLI

Broj: 32 0 P 323604 24 Gž 2

Tuzla, 15.02.2024. godine

 Kantonalni sud u Tuzli, u vijeću sastavljenom od sudija, Tenzile Begović, kao predsjednika vijeća, Amele Delić i Fahire Alić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb.1, sina D., koga zastupaju majka D.H. iz …, Općina G.G., kao zakonski zastupnik i punomoćnik Sana Softić, advokat iz Sarajeva, ul. Marka Marulića broj 13, Sarajevo, protiv tuženog „ADRIATIC“ osiguranje d.d. Sarajevo, Trg međunarodnog prijateljstva 20., koga zastupa punomoćnik Maja Havel, advokat iz Advokatskog društva „Milas, Martinović & Partneri“ d.o.o. Mostar, Podružnica Tuzla, radi naknade štete, v.sp. 44.000,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 323604 17 P od 31.12.2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15.02.2024. godine, donio je sljedeću

P R E S U D U

    Žalba tuženog se djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava u stavu drugom i četvrtom izreke, kako slijedi:

    Obavezuje se tuženi, da tužitelju za ubuduće, počev od dana 31.12.2019. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, plaća mjesečne iznose od po 275,60 KM na ime rente za tuđu njegu i pomoć, zbog trajne invalidnosti tužitelja i to najkasnije do 05. u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi.

    Određuje se da svaka stranka podmiruje svoje troškove cijelog postupka.

    U preostalom pobijanom dijelu stava drugog izreke, prvostepena presuda se potvrđuje.

     

O b r a z l o ž e n j e

          Stavom prvim izreke prvostepene presude, obavezan je tuženi da tužitelju na ime naknade štete za tuđu njegu i pomoć, zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti od 95% i potpune nepokretnosti tužitelja, za period od 04.11.2014. do 09.08.2019. godine, isplati ukupan iznos od 26.280,48 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 31.12.2019. godine, kao dana donošenja ove presude, pa do isplate, u roku od 30 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa ove presude.

    Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužitelju za ubuduće počev od dana 31.12.2019. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, plaća mjesečne iznose od po 550,00 KM na ime rente za tuđu njegu i pomoć, zbog trajne invalidnosti tužitelja i to najkasnije do petog u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi.

    Stavom trećim izreke, sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog do potraživanog iznosa, tužitelj je odbijen.

    Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 595,12 KM, u roku od 30 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude.

      Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelj (na odbijajući dio) i tuženi (na dosuđujući dio), zbog svih razloga propisanih članom 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 - u daljem tekstu: ZPP), uz zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe i to tužitelju u iznosu od 720,00 KM, a tuženom u iznosu od 1.053,00 KM.

      U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženi je predložio da se žalba odbije, uz zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.053,00 KM.

      Prema podacima spisa slijedi;

- da je konačno uređenim tužbenim zahtjevom, tužitelj potraživao naknadu štete za tuđu njegu i pomoć za period od 04.11.2014. godine do 09.08.2019. godine u ukupnom iznosu od 43.200,00 KM, kao i plaćanje buduće rente po osnovu tuđe njege i pomoći u iznosu od 900,00 KM mjesečno,

- da je prvostepenom presudom od 31.12.2019. godine, tuženi obavezan da tužitelju na ime naknade štete za tuđu njegu i pomoć isplati ukupan iznos od 26.280,48 KM, te da mu počev od 31.12.2019. godine, na ime rente plaća mjesečni iznos od 550,00 KM,

- da je postupajući po žalbama stranaka, presudom ovog suda broj: 32 0 P 323 604 20 Gž od 17.03.2023. godine, žalba tužitelja odbijena, a žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu stava prvog izreke, tako da je dosuđeni iznos na ime tuđe njege i pomoći od 26.280,48 KM, snižen na iznos od 13.932,48 KM (koji predstavlja razliku između utvrđene naknade po osnovu tuđe njege i pomoći i dodatka po osnovu tuđe njege i pomoći koji je tužitelj ostvario od centra za socijalni rad), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove, dok je u preostalom pobijanom dijelu, kojim je tuženi obavezan da tužitelju za ubuduće, počev od 31.12.2019. godine na ime rente plaća mjesečne iznose od po 550,00 KM, prvostepena presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka,

- da je odlučujući o reviziji tuženog, presudom Vrhovnog suda F BiH broj: 32 0 P 323604 23 Rev od 24.11.2023. godine, revizija tuženog djelimično usvojena, tako da je odlučeno da se drugostepena presuda ukine u stavu prvom izreke i to u dijelu u kojem je prvostepena presuda potvrđena u stavu drugom izreke (kojim je obavezan tuženi na plaćanje buduće rente), kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, te da se u tom dijelu predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena, a odluka o troškovima parničnog postupka u povodu revizije ostavljena za konačnu odluku.

      Odlučujući u ponovnom postupku o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je tuženi obavezan da tužitelju za ubuduće a počev od 31.12.2019. godine, na ime rente plaća mjesečne iznose od po 550,00 KM, ovaj sud je našao da je žalba tuženog djelimično osnovana i to iz sljedećih razloga:

      Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda koje je rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza (član 8. ZPP), u relevantnom slijedi:

- da je tužitelj povrijeđen kao putnik u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženog, u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila dana 04.11.2014. godine, oko 09,15 sati, na regionalnom putnom pravcu Gradačac – Ormanica (R-462), u naseljenom mjestu Lukavac Donji, Općina Gradačac,

- da je tužitelj uslijed nezgode zadobio ozljede u vidu nagnječenja glave i vrata, nagnječenja kičmene moždine u vratnom dijelu, prijeloma poprečnih nastavaka II vratnog kralješka i prvog grudnog kralješka, te nagnječenje grudnog koša sa prodorom zraka u lijevo prsište; da je kao posljedica pretrpljenih ozljeda kod tužitelja došlo do nastanka trajnog umanjenja životne aktivnosti od 95 %, a zbog ozljede vratnog dijela kičme sa trajnim potpunim oštećenjem kičmene moždine i do nastanka oduzetosti sva četiri ekstremiteta i potpune nepokretnosti,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Ešefa Džafića, a sagledavajući i druge okolnosti štetnog događaja, tužitelj nije doprinio nastanku štete,

- da su, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. Murisa Tanovića, kao i usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja, posljedice ozljeđivanja kod tužitelja takve prirode da su dovele do nastanka potpune ovisnosti o pomoći druge osobe u svakodnevnom životu i nemogućnosti potpunog udovoljavanja osnovnim životnim potrebama; da je preostala funkcionalna sposobnost smanjena do te mjere da nije dovoljna za obavljanje bilo kakvih aktivnosti u životu; da postoji potreba svakodnevne tuđe pomoći i njege najmanje u periodu od 8 sati dnevno, koja se ogleda u pomoći pri obavljanju svakodnevne lične higijene, svlačenja, oblačenja, pomoći pri ishrani, pri promjenama položaja tijela u postelji, pomoći pri transferu u invalidska kolica i izlaska iz istih, svakodnevnog kateteriziranja po 3 puta dnevno, pomoći u psihosocijalnoj rehabilitaciji, odvođenja u školu u pratnji majke i potrebe njenog prisustva uz tužitelja tokom boravka u školi u trajanju od 2 sata, te pomoći pri zadovoljenju i drugih svakodnevnih potreba; da tužitelju nije potrebna stručna medicinska pomoć u vidu zdravstvenog radnika, međutim da obzirom na trajne posljedice koje tužitelj ima i obim pomoći koja mu se trenutno pruža, osoba koja pruža tuđu njegu i pomoć mora biti educirana za neke radnje kao na primjer, kateterizacija mokraće i za rad sa djetetom u smislu vježbi; da je u konkretnom slučaju majka tužitelja prilikom ležanja istog u bolnici educirana od strane medicinskog osoblja u smislu pružanja svakodnevne njege i pomoći tužitelju,

- da prema aktu Javne ustanove Centar za socijalni rad Gradačac broj: 01/8-35-14-921/17 od 05.09.2017. godine, tužitelju rješenjem Centra za socijalni rad Gradačac broj: 01/8-35-3-68/15 od 21.07.2015. godine, kao licu sa invaliditetom I grupe sa 100 % oštećenja organizma, priznato pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica I grupa u mjesečnom novčanom iznosu od 274,40 KM, koje pravo tužitelj koristi od 01.08.2015. godine, sa kontrolnim pregledom koji je potrebno obaviti u maju 2019. godine.

     Slijedom iznesenog utvrđenja, da je tužitelju neophodna tuđa njega i pomoć najmanje 8 sati dnevno, kao i da tu pomoć ne moraju pružati stručna lica, a imajući u vidu podatke o najnižoj satnici u Federaciji BiH, prvostepeni sud je primjenom odredaba člana 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje buduće rente, te obavezao tuženog, da tužitelju počev od 31.12.2019. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, na ime rente za tuđu njegu i pomoć plaća mjesečne iznose od po 550,00 KM.

      Osim toga prvostepeni sud je izrazio stav da okolnost da je tužitelju priznato pravo na tuđu njegu i pomoć od strane Centra za socijalni rad Gradačac, nije od uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

     Pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužitelju zbog potrebe za tuđom njegom i pomoći pripada pravo na buduću rentu, neovisno od toga što mu je u vrijeme donošenja pobijane presude tu njegu i pomoć pružala majka. Ovo iz razloga što oštećeni - u konkretnom slučaju mldb. tužitelj, ima pravo na naknadu troškova tuđe njege i pomoći, budući da mu te vanredne usluge koje je prouzrokovao štetnik, ni najbliži srodnici nisu dužni pružati bez naknade, o čemu je prvostepeni sud iznio pravilne razloge, te se pravilno pozvao i na isti pravni stav zauzet u presudi Vrhovnog suda F BiH broj: 70-0-P-000319 09 Rev od 08.03.2011. godine.

     Ne stoje ni navodi žalbe da tužitelju ne pripada pravo na isplatu buduće rente, obzirom da na okolnost visine te rente nije proveo dokaze, jer da vještaku ekonomske struke koji je sačinio nalaz i mišljenje na okolnost visine naknade za tuđu njege i pomoći za period od 04.11.2014. do 09.08.2019. godine, nije bio zadatak da utvrdi visinu buduće rente, a što je i vještak potvrdio, pa da je paušalno postupanje prvostepenog suda, koji je samoinicijativno utvrdio visinu buduće rente, iako za isto nema potrebno stručno znanje. 

     Nasuprot navodima žalbe, u okolnostima konkretnog slučaja za utvrđenje visine buduće rente nije potrebno posebno stručno znanje kojim ne raspolaže sud, obzirom da se visina te rente može obračunati prostim matematičkim operacijama, a kako je to učinio i prvostepeni sud. Naime, prvostepeni sud je prilikom utvrđenja buduće rente pošao od pravilno utvrđenih parametara da je tužitelju tuđa njega i pomoć neophodna najmanje 8 sati dnevno, pa kako se radi o tuđoj njezi i pomoći koju ne moraju pružati stručna lica (zdravstveni radnici), prvostepeni sud je prilikom obračuna visine rente pravilno primijenio najnižu satnicu, koja je prema odredbama člana 78. stav 1. Zakona o radu („Službene novine F BiH“, broj 26/16 i 89/18), kao i člana 7. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj 48/16), počev od 23.06.2016. godine, određena u najmanjem iznosu od 2,31 KM (prije oporezivanja) i čija visina se nije mijenjala. Pri tome, okolnost da je prvostepeni sud visinu rente obračunao polazeći od činjenice da mjeseci u jednoj godini imaju različit broj dana 30, 31 i 28 dana, te broj sati koji su potrebni da bi se tužitelju pružila neophodna tuđa njega i pomoć obračunao na nivou 3 mjeseca, te na taj način utvrdio iznos buduće rente od 550,00 KM, nije na štetu tuženog. Ovo iz razloga što u situaciji kada je u toku postupka utvrđeno da je tužitelju svaki dan neophodna tuđa njega i pomoć u trajanju od najmanje 8 sati, to se i visina buduće rente treba obračunati koristeći kao parametar 365 dana koje ima jedna godina, koji se pomnože sa 8 sati, slijedom čega se dobije ukupan broj sati na godišnjem nivou u kojem je tužitelju potrebna tuđa njega i pomoć - 2.920,00 sati. Dalje, kada se taj broj sati pomnoži sa najnižom satnicom od 2,31 KM, dobije se iznos od 6.745,20 KM, koliko bi tužitelju pripadalo na ime tuđe njege i pomoći na godišnjem nivou, a zatim taj iznos podijeli sa 12 mjeseci i dobije iznos od 562,10 KM, koji bi tužitelju mjesečno pripadao na ime rente po osnovu tuđe njege i pomoći. Pri tome, kako se u ovoj fazi postupka odlučuje o žalbi tuženog, to ovaj sud prvostepenu presudu u pogledu visine utvrđene rente nije mogao preinačiti na štetu tuženog, te tužitelju umjesto iznosa od 550,00 KM koji je utvrdio prvostepeni sud, utvrditi rentu u većem iznosu od 562,10 KM, koliko bi iznosila mjesečna renta iznosila.

      Međutim, s pravom žalba ukazuje da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari trebao relevantan značaj dati činjenici da je tuženi dokazao da je tužitelju od strane Centra za socijalni rad Gradačac, priznato pravo na isplatu iznosa od 274,40 KM na ime tuđe njege i pomoći.

      Članom 7. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom („Službene novine F BiH“ broj: 36/99), propisano je da pravo utvrđeno tim Zakonom ne može ostvariti osoba koja takvo pravo koristi po drugim propisima. Stoga ne mogu se prihvatiti pravilnim razlozi prvostepenog suda da naknada za tuđu njegu i pomoć koja je tužitelju priznata od Centra za socijalni rad Gradačac, predstavlja naknadu ostvarenu prema pravilima upravnog postupka, dakle naknadu štete po drugom osnovu u odnosu na dosuđenu naknadu na ime tuđe njege i pomoći u skladu sa odredbama ZOO. Kod iznesenog, u situaciji kada je tužitelj već ostvario naknadu za tuđu njegu i pomoć, to proizlazi da nije moguće ostvariti pravo na dvostruki iznos te naknade, budući da naknada štete u vidu rente podrazumijeva nadoknađivanje povećanih potreba u vidu tuđe njege i pomoći, a što je isti osnov, pa stoga i visinu buduće rente čini razlika između naknade buduće mjesečne rente koju je tuženi kao osiguravajuće društvo dužno isplatiti tužitelju po osnovu štetnog događaja i naknade za tuđu njegu i pomoć koju tužitelj ostvaruje od organa vlasti, koji imaju za cilj socijalnu zaštitu.

      Slijedom toga, a cijeneći da od strane tužitelja tokom prvostepenog postupka nisu iznesene tvrdnje da nakon kontrolnog pregleda, koji je radi ostvarivanja prava na tuđu njegu i pomoć kod Centra za socijalni rad Gradačac, trebao biti obavljen u maju 2019. godine, ne ostvaruje naknadu po osnovu tuđe njege i pomoći od Centra za socijalni rad ili da je ostvaruje u nižem iznosu od 274,40 KM, to je ovaj sud djelimičnim uvažavanjem žalbe tuženog, utvrđenu mjesečnu rentu od 550,00 KM, umanjio za iznos od 274,40 KM, koji tužitelj ostvaruje od Centra za socijalni rad, te razliku tog iznosa od 275,60 KM, dosudio tužitelju na ime buduće rente po osnovu tuđe njege i pomoći.

      Ovaj sud je imao u vidu i navode žalbe da je iznos od 274,40 KM, koji tužitelj ostvaruje kod centra za socijalni rad dovoljan za tuđu njegu i pomoć koja je tužitelju potrebna, te da tužitelju ne pripada veći iznos od iznosa utvrđenog od strane države.

      Izneseni žalbeni razlozi su neprihvatljivi, obzirom da žalba zanemaruje da je odredbom člana 195. stav 2. ZOO propisano, da je odgovorno lice dužno plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu ako su povrijeđenom potrebe trajne povećane, kao i da se naknada za tuđu njegu i pomoć treba podvesti u kategoriju trajno povećanih potreba iz navedenog člana.

      Stoga, kada se ima u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o tome u čemu se ogledaju potrebe tužitelja za tuđom njegom i pomoći (potpuna ovisnost od pomoći druge osobe u svakodnevnom životu), kao i okolnost da je tuđa njega i pomoć neophodna tužitelju svakog dana u trajanju od najmanje osam sati, a sve u vezi sa zvaničnim podacima o najnižoj satnici po kojoj bi tužitelj tu tuđu njegu i pomoć mogao ostvariti, to su po ocjeni ovog suda tužitelju za ostvarivanje tuđe njege i pomoći, potrebni veći mjesečni iznosi od mjesečnog iznosa od 274,40 KM, kojeg tužitelj ostvaruje od Centra za socijalni rad Gradačac. Dakle, kako tužitelj samo djelimično ostvaruje naknadu štete za tuđu njegu i pomoć po osnovu socijalne zaštite, to je tuženi u obavezi da tužitelju nadoknadi tu razliku, budući da je stvarna šteta veća od naknade koju je tužitelj ostvario po osnovu propisa o socijalnoj zaštiti.

     Iz navedenih razloga, primjenom člana 229. stav 4. ZPP, odlučeno je da se žalba tuženog djelimično uvaži, tako da se prvostepena presuda preinači u stavu drugom izreke i dosuđeni mjesečni iznos rente od po 550,00 KM, snizi na iznos od po 275,60 KM, a da se primjenom člana 226. ZPP, u preostalom pobijanom dijelu stava drugog izreke, prvostepena presuda potvrdi.

     Prema odredbi iz člana 397. stav 2. ZPP, kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

      Odlučujući o troškovima postupka ovaj sud je imao u vidu da je tužitelj uspio u sporu po osnovu zahtjeva za isplatu tuđe njege i pomoći za utuženi period od 04.11.2014. do 09.08.2019. godine, kao i po osnovu zahtjeva za isplatu buduće rente, a što se može smatrati potpunim kvalitativnim uspjehom u sporu.

      Dalje, cijenjeno je da je tuženi tužbeni zahtjev osporavao u potpunosti tokom cijelog postupka, te da se u konačnom kvantitativni uspjeh tužitelja u sporu može iskazati u omjeru od 31%, a tuženog u omjeru od 69%, a slijedom čega je imajući u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu, kao i okolnost da je tuženi samo djelimično uspio u žalbenom, kao i revizijskom postupku, primjenom člana 386. stav 2. ZPP, određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (prvostepenog, žalbenog i revizijskog), zbog čega je preinačena i odluka o troškovima postupka (član 235. tačka 3. ZPP), a kako je to navedeno u izreci ove drugostepene presude.

                                           PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                       Tenzila Begović,s.r.